Otkrivanje Krune Quiena

Pjesnik Kruno Quien nije, kako bilježi književna kritičarka Anastazija Komljenović u prvom diplomskom radu o poeziji Krune Quiena, nikad pripadao ni jednoj književnoj školi ni književnom društvu, što je rezultiralo činjenicom da je njegovo pjesništvo ostalo izvan središnjega tradicijskog sustava novijega hrvatskog pjesništva. I autor izbora iz poezije Krune Quiena u knjizi Pjesme, a riječ je o knjižici objavljenoj u ediciji Društva hrvatskih književnika, Zvonimir Mrkonjić ustvrdio je da je autor „uvijek preran, nikad na vrijeme“. No unatoč toj rubnosti, Quienove pjesme uvrštavane su u antologije, a brojni su kritičari, poput Milanje, Donata, Maroevića, Mrkonjića pisali o njegovu radu. Poznata je i pjesma iz zbirke Žamor Danijela Dragojevića, u kojoj se pjesnik referira na susret s Quienom.

Kruno Quien bio je pjesnik, pripovjedač, filmski scenarist i dramaturg. Rođen je u Zadru 1917, a mladost je proveo u Trogiru. Poslije se školovao u Zagrebu i Firenci (hrvatski jezik s književnošću i romanistika), objavljivao je u brojnim časopisima, zajedničkim zbirkama (Lirika iz 1953. i Četrdesetorica iz 1953). Za života objavio je tek dvije samostalne knjige pjesama: Rime 1943. i Kameni grad 1956, a Igrarije su, premda uređene i pripremljene već 1987, objavljene tek 2012. Stihovi na starinsku objavljeni su 1992. Knjiga Pjesme obuhvaća izbor iz Quienova pjesničkog stvaralaštva. U tom izboru nalazimo pjesme iz zbirki Rime, Četrdesetorica, Kameni grad, Stihovi na starinsku, pjesme iz Igrarija, a nalazimo i poseban ciklus Pjesama izvan zbirke. Knjigu Rime piše kao jedan od posljednjih sljedbenika Gričana, a riječ je posebnoj nadrealističkoj poetici u kojoj dominira neobarokna metaforika, ekfrastičnost mrtve prirode, intrinzični doživljaj stvarnosti, krepuskularizam, odlično sročeni soneti. U izboru koji je priredio Zvonimir Mrkonjić dominira upravo egzistencijalistički nemir i muka („moje srce bdi u muku“ iz pjesme Notturno), mrtvo vrijeme, mrtvo cvijeće, sumornost. No izmjenjuju se i slike pastoralnog ugođaja (Symposion) i tenebristički prizori (crni plast smrti, sepolkristički motivi, maniristički motiv smrti u zrcalu).

Ne bih se složila s Mrkonjićevom ocjenom kako u toj zbirci dolazi do „malarmeovskog ruba destrukcije gdje se iza maske konkretnog nazire ništavilo“. Naime u pjesmama iz Rima nema destrukcije, ostaju ipak cjelovite slike, sonetni oblici, jezik se ne raspada, nema jezičnih igara ni igrarija. Temelj pjesme ostaje slika, koja jest nadrealna, ali je cjelovita. Izdvojila bih stihove koji to najbolje utvrđuju: „Svijet se sjetno vraća ko na staroj slici / u meku, popodnevnu, mokru uru kasnu, / kad nekud iznutra, kao uvod u basnu / sluti se gdje rastu sumračni zvonici“ (Jesen). Posebnost te zbirke jest činjenica da je objavljena u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kad se pisala angažirana poezija, a Quien piše izrazito intimističku poeziju o svijetu koji nestaje. Pjesnici se kreću „ko u staklenoj vazi, / poljem asfodela“, a to znači da nisu uronjeni u ratnu stvarnost, već okrenuti prema „starim izdanjima“, prema antikvarnom, sjenama, mrtvoj prirodi, antičkim motivima (Orfej, Symposium). Rime koje se pojavljuju nisu ludističke kao u knjigama koje slijede, svijet je još jedinstven i nudi smisao. Možda upravo pjesma Pod starom slikom, koncizna i ludistička, lišena neobaroknoga plašta koji dominira, najavljuje poetski ludizam koji će biti karakterističan za iduće pjesničke cikluse i zbirke.

Čovjek i svijet

U zbirci Četrdesetorica nalazimo izrazito lirske pjesme u kojima dominiraju slike pejzaža, doživljaj grada Trogira. Uz mediteranizam, ponovo nalazimo slike starinskog svijeta, sjetni ugođaj... Ipak, riječ je uglavnom o autorovim osrednjim pjesmama, jer čini se da je izraz odveć hipertrofiran i bujan, posebno u usporedbi s pjesmama koje slijede u zbirci Kameni grad. Upravo u Kamenom gradu, kako ističe Komljenović, autor oživljava svijet mitologije, antičke filozofije i antičke tradicije, ali još je važnije zapažanje da se u toj zbirci javlja oživotvorenje materije i tijela. U pjesmi Cvrčak i noć nalazimo erotski doživljaj stvarnosti („Kušao sam ti dojke / usnama punim zrikavaca“), solarne slike (često se spominje svjetlost), hiperboliziran izraz („pjevam već sedam tisuća ljeta“). U ovoj knjizi nalazimo pjesme u kojima se lirski subjekt obraća njoj, u relaciji je s dragom, dionizijski se slavi i tijelo i užitak, ali i „šarenilo svijeta“, posebno ekspresionističkim slikama (npr. plavo granje). Pjesme su pisane vrlo odmjereno, lišene suvišnih ukrasa: slike modrine i bjeline izmjenjuju se u pravilnom ritmu, kao da autor pišući stvara neki zlatni rez. U pjesmi Draga na sagu nalazimo i ludizam, ali i eufoniju koja nastaje gomilanjem asonance i aliteracije. No u ovoj zbirci posebno su važni antički motivi, ambijent Mediterana, obistinjavanje tijela. Ta antička ravnoteža, geometrizam, savršena korelacija čovjeka i svijeta, jest poetički temelj Kamenog grada. Tijelo koje je prisutno, koje daje perspektivu i položaj u prostoru, nove senzacije, doživljaj ženskog tijela i osvijetljeni mediteranizam pridonose izvrsnosti tih pjesama. Komljenović uočava i kako se Quien svjesno poistovjećuje s Kairosom, bogom sretnoga trenutka, a Kairos se relativno često spominje i u pjesmama iz ove knjige. Nalazimo i niz arhetipskih slika, ističe se prvi bog, prvo svjetlo. Ali nalazimo i podsjećanje na prošlost Trogira, na građevine, na opreku mramor – tijelo, vrtovi, vegetacija. U pjesmama je izrazit kolorit, plava, žuta, ljubičasta boja, no ponovo se pojavljuje i crnilo, „vrijeme je crno“, osjećaj „Sunca / da nikad / nije bilo“. Sunce se čak čini i kao projekcija lirskog subjekta: „Ja sam izmislio sunce“ (Kiši noć). Svijet je metaforički predstavljen slikom bubnja koji se rasprsne kao „začarano zabezeknuto stakleno čudo“. U pjesmama se govori o sjećanjima kao zgarištima, o bez-vremenu, o razaranju „zida svjetlosti“, o mrakovima „četiri mraka“. A sve to jest na apstraktan način priča o Drugom svjetskom ratu, koji se ipak odražava u poeziji Krune Quiena.

Postmodernistički soneti

Stihovi na starinsku zbirka je pjesama u kojima Quien koristi sonetnu formu, evocira izraze karakteristične za starije hrvatsko pjesništvo. No važno je istaknuti kako je riječ o postmodernističkom odnosu prema književnoj povijesti. Te su pjesme iznimno eufonične, nalazimo baroknu metaforiku, invokaciju, intertekstualne elemente (referiranje na Matoša i Vidu), motive iz trogirske povijesti i arhitekture. Posebno treba izdvojiti antologijsku pjesmu Radovanova vrata: Komljenović ističe kako u toj pjesmi autor uspostavlja binarnu opoziciju: životinjski svijet kao metafora za tijelo suprotstavlja se vertikali zvonika koji predstavlja misao, red, koncentraciju duha. Mogli bismo zaključiti kako je riječ o ničeanskoj ravnoteži apolonijskog i dionizijskog. Zbirka pjesama Igrarije posebnost je u Quienovu opusu jer znači pomak u poetičkom smislu. Pjesnik se posve prepušta jezičnom eksperimentiranju, varijacijama i glasoslovnim vježbama, lingvizmu, neologizmima (npr. svjetlastovo, maistralastovo), a sve to čini na ludički način, prpošno i duhovito. Umjesto značenja, prevagu odnosi zvuk, pa nerijetko igrarije završavaju „stvaranjem svijeta“ u kojem se i ne traži smisao ni racionalost. O tome govore ovi stihovi: „omorika mirno moli svece / umrle su ptice male beke / ike nike bake u san lete / are bare što me ne zovete“ (Stvaranje svijeta). Nalazimo i niz autoironičnih stihova: „O zajeb zajebe / kao da sam kljast / tog nezgodnog sebe / gdje li ću ga klast“. Pjesnik napušta versifikatorske norme, nalazimo poigravanje gramatičkim oblicima, propitivanje jezika i stvari, infantilizaciju, vraćanje na govor svog kraja (Mlić). U posmrtnoj knjizi Igrarije, bilježi Mrkonjić u pogovoru, fonemi „vode ljubav“ u konceptima svojevrsne fantastične dezarbitrizacije označitelja. A sličan koncept nalazimo i u posljednjem ciklusu u knjizi Pjesme izvan zbirki. U tom ciklusu pjesnik za svoj lirski subjekt ističe kako je „konte od Tjeskobe“, a zapravo stihovi govore kako je to sutonsko posve raspršeno, jer to su pjesme sa zanimljivim i duhovitim poantama i jezičnim igrama. U pjesmi Lipi moj svitu autor s mnogo duha i blagom ironijom ispisuje vlastitu biografiju: „Ja uopće nisam / rodit se odlučio, / niti svojom voljom / od Zadra razlučio. / U Trogiru ništa / nisam dokučio / niti sam danas / od jučer lučio.“ Na kraju, važno je da se pojavila ova knjiga izabranih pjesama autora koji, kako bilježi Zvonimir Mrkonjić, nije zbrinuo svoju siročad. Kruno Quien (umro je u Splitu 1990. godine) nije imao brojno čitateljstvo, ali, kako piše Branimir Donat, „oni koji su jednom pročitali neke njegove pjesme nisu ga više zaboravljali, čuvajući mu nezaobilazno mjesto u križaljci hrvatskog pjesništva posljednjih pedeset godina“.